Vladimir Ivković: "Ja rado slušam i tražim muziku drugih ljudi od kojih "produciram" nešto novo"

Vladimir Ivković je umjetnik kojeg izuzetno cijenim. U intervjuu pročitajte njegov put od preseljenja iz Beograda u Njemačku 1991. g., njegovo viđenje o rezidenciji u kultnom Salon des Amateursu u Dusseldorfu i svega pomalo...

Jedanput sam te predstavio da dolaziš iz Srbije, bio si me ispravio i rekao mi da si ti Jugoslaven. Ovo nije politički blog, ali bih volio da mi objasniš tvoju povijest i kako gledaš na stvari otkud dolaziš?

Nema na što da se gleda. Zemlja u kojoj sam ja rođen se zvala Jugoslavija. Nije to politička stvar, jednostavno je činjenica. Ako bi morali da budemo precizni, onda ja dolazim sa Vračara koji je u Beogradu koji je danas u Srbiji, a nekada je bio svugdje po malo.

Živiš u Njemačkoj. Znamo da se „sve događa u Berlinu“. Kakav je život umjetnika izvan Berlina?

Ja, recimo, ne znam šta se događa u Berlinu. Postoji toliko muzika, scena, vidljivih i nevidljivih mjesta, ne samo u Berlinu već u cijelom svijetu, i ja se klonim te vrste znanja o događanjima jer na kraju sa strane možemo da čujemo samo najglasnije, a najglasniji su često najneprijatniji. A život umjetnika je kao život umjetnika svuda. Umjetnički. Mozda je u nekim sredinama sa manje trendova slobodniji i opušteniji u umjetničkom smislu. Ja sam dovoljno udaljen od Berlina i diktata trendova.

Kako si došao u Njemačku? Opiši nam tvoj put do Salon des Amateurs-a?

Ja sam u Njemacku došao poslije mature i polaganja ispita na fakultetu u Beogradu vjerovatno još kao klinac vođen idejama o kojima je recimo djelomično pisao Erich Fromm u knjizi "On Disobedience". To je bilo 1991. Ovdje sam studirao od kraja 1992, a put do Salona je bio relativno jednostavan. Preko muzike, upoznavanja sa Detlefom (Tolouse Low Trax) u prvom tjednu po otvaranju Salona i njegovom pozivu da sviramo zajedno jedne subote u 2004. To prijateljstvo i svirka, i danas traju. Ne kao skoro svake subote do kraja 2018., već na jedan drugi način jer danas živimo u različitim zemljama, rijetko se viđamo, ali to vrijeme proživljeno u Salonu je sigurno ostavilo duboke tragove.

O dotičnom klubu postoje mitovi. Zašto je taj klub poseban, što se u tom klubu događalo da Lena i ti postanete prepoznatljivi?

Salon des Amateurs je bio powerlounge. Ni klasičan bar ni klasičan klub. Bar sa glasnim ozvučenjem koji bi se organski pretvarao u klub kako je noć odmicala i razglas bio sve glasniji. Prvih par godina se ulaz nije plaćao, poslije se radilo o nekoj simboličnoj sumi koju bi dobio prijatelj, poznanik ili netko tko je budio našu radoznalost ili čiji smo pratitelji u neku ruku bili, i u tom okruženju smo mi iskoristili svu slobodu na jedan iskren način – ako smo se upustili u zajedničko provođenje vremena u realno nezdravo doba u realno nezdravom okruzenju, hajde da to vrijeme provedemo bez maski, intenzivno, sa najboljom muzikom koja je dostupna. Nitko od nas nije vodio računa o nečijoj percepciji izvana. Mi smo se zapravo uglavnom pitali kako je moguće da svaki grad nema svoj Salon. Možda je ta iskrena beskompromisnost bila toliko drugačija da su u vezi Salona počele da se prepričavaju priče koje su bile jako zanimljive jer su se uvijek odnosile na jedan fragment nečijeg iskustva, dok je Salon svake Detlefove i moje subote bio samo to što je mogao da bude te noći. Nekad bi se prepuni Salon ispraznio u roku od 5 minuta, nekada su noći trajale do 9 ujutro. Ne znam da li je sve to posebno. Volio bih da nije i volio bih da ima još mnogo Salona u svijetu.

Gdje se dogodio tvoj prijelomni trenutak karijere?

Nema karijere, ali ima svakakvih prijelomnih trenutaka kao ta Bunker ploča koju sam odnio Detlefu 2004., kasete koje je moj prijatelj Marcus slao klubovima bez mog znanja što je dovelo do nastupa u Fuse-u, WMF-u, Ostgutu krajem devedesetih, 2000., Sonic Youth i Babes In Toyland u Ljubljani 22.9.1990., prva The Smiths ploča, The Fall & "This Nations Saving Grace";, The League Unlimited Orchestra "Love and Dancing" koju sam po posveti na poleđini omota dobio 29.11.1982. od dragog obiteljskog prijatelja, dan kada me je kao klinca na jednoj od polica sa knjigama zainteresirao naslov Danil Harms "Slučajevi"... Ne znam gdje bih počeo, gdje bih zavrsio. Svaki dan je prijeloman.

Otkud vučeš inspiraciju, što te zanima u životu?

Zanima me život kao takav.

Imaš li menadžera, agenta?

Nemam menadžera. Menadžeri se događaju u sferi karijera. Imam agenta koji se brine o tom aspektu mog života – gdje sviram, kako tamo stići i vratiti se.

Vodiš label Offen Music. Kakva izdanja potpisuješ na istom?

Svako izdanje na Offenu ima zanimljivu priču. Offen je počeo 2015. sa izdanjem Rex Ilusivii "In The Moon Cage" koji je Mitar Subotić Suba snimio 1988. Moon Cage je zapravo otvorena priča koja je zabilježena u 4 Mjesečeva Kaveza i 2 dodatka. Kako ništa nije slučajno tako je i Offen ispao otvorena priča o izdanjima koja bi trebalo da budu slušana. Na Offen Musicu su ovjekovjećeni prijatelji, poznanici, susreti, priče, vicevi, specijalni trenuci. Eto, prijelomni trenutak kada je do mene stigao album koji izlazi krajem ožujka ove godine, Big Daddy – Bomb Culture – Offen 025. Samo o tome bi mogli dugo da pričamo. Ali da skratim: Offen je iskrena intuitivna avantura.

Više te znamo kao DJ-a, ali kako stojiš sa vlastitom produkcijom?

Pošto se pitanje odnosi na klasičnu muzičku produkciju, pretpostavljam, onda je odgovor kratak i jasan: nikako - osim ako moja produkcija kao cijelina nisu Offen i DJ setovi. Ja rado slušam i tražim muziku drugih ljudi od kojih "produciram" nešto novo.

Tvoj stil se teško može ukalupiti, upravo se zbog toga netko okarektirizira originalnim. Voliš usporiti brzinu ploče starih goa traka, kod tebe se može čuti puno krautrocka... Koja je tvoja žica, što te ganja?

Radoznalost, mašta, ljubav, sreća, tuga.. Cijeli spektar. Već pomenuti Harms, Herr Flick, Guy Gadbois...svašta.

Često nam dolaziš u Hrvatsku, od festivala u Tisnom, pa čak do malenog Mastersa. U kakvim ambijentima najviše voliš svirati?

Masters obožavam! Tu su ljudi koji su prijatelji, Cera, Pepi i Ivana... Tu se zaista osjećam dobrodošao i slobodan. Možda zaživi naša tradicija okupljanja za Pepijev rođendan. Divan ambijent, divni ljudi. Još kada bi Cera popeo DJ-a na onu platformu iznad ulaza tako da ga / je nitko ne vidi. U Tisno dođem za Engleze ili Nizozemce, ali onda zamislim da im ja dođem kao neka utvara sa sjećanjima na obalu iz drugog vremena. I to je u redu. Došao sam i do još manjeg od malenog Mastersa, divnog Adriatic Social Cluba u Splitu. Kao Masters, ASC je divno autentično mjesto sa Gogijem i njegovom ekipom, sa ljudima sa kojima ću poslije vremena provedenog zajedno vjerovatno do kraja života ostati u prijateljskim odnosima.

Što misliš o elektroničkoj sceni danas? Ide li u pravom smjeru?

Scena ide kako ide. Neka vrsta demokratizacije mogućnosti proizvodnje zvuka je dovela do svakakvih ljepota i budalaština. Zanimljivo je to, a mene na kraju nađe muzika koja je trebala da me nađe. Druge nađe druga muzika ili druge predstave muzike i onda nam je teroetski svima lijepo, i jednima, drugima, trećima i četvrtima možemo da idemo na živce.

Što čitaš od literature?

Svašta. Bolje je da se ovdje zaustavimo.