Vraćam(o) (li) se u klubove

Sa prošlim vikendom završila je open-air sezona. Odabrao sam strateški neke festivale i partyje, i mogu reći da sam se, uglavnom, izvrsno zabavio i naslušao fine glazbe. Volim open-airove, posebno na lokacijama koje mi daju osjećaj teleportacije u druge sfere. No, klupski vibe je izvorno rejverski koji je neusporediv sa zabavama na otvorenom prostoru.

Četiri klupska zida i po mogućnosti niski plafon, sa dobrim uvjetima (ambijent, ozvučenje, osvjetljenje), je prirodni habitat za istinski doživljaj partyja, energija između publike i izvođača je "tu" - prisutna. Uvijek stavljam klub ispred zabave na otvorenom, no problem leži negdje drugdje.

E, sad, koliko je u Rijeci takvih klupskih prostora u kojima su ti uvjeti (nap. a. ambijent, ozvučenje, osvjetljenje) na visokom nivou?! I nema ih baš.

Ostali smo bez Portuna, meni najbliže onome što bi mogao nazvati "clubbingom", nešto prije ostali smo i bez, neprežaljenog (pročitaj), Tunela. Nažalost, svi ostali klupski prostori imaju svojih velikih mana, što radi problem za doživljaj rejva u punom smislu riječi. Ili nema vajba, ili nema lighta, ili ovo ili ono.

Sumnjam da će se neki bitniji pomaci po pitanju vajba i feelinga u riječkim klubovima dogoditi. Da bi klupska scena bila uzbudljivija treba pronalaziti nove prostore, nekakve pop-up priče na koje uspavana publika ne bi bila imuna, već bi izazvala reakciju od iste sa spoznajom "da se nešto ipak događa". Status quo ne donosi ništa, samo još više dolazi do osipanja te mizerije koja redovito izlazi van (pogotovo na početku klupske sezone).

Iskustvo mi govori da neće doći do nikakvih promjena, ali ok - za bolji doživljaj nisu ni Ljubljana niti Zagreb daleko.

P.S. programi klubova nisu tema, već pišem o doživljaju.