FRI a.k.a. Frajman: "Na Cesari očekujte sočni, plesni i sexy zvuk, ali uz dalje prevladavajući underground vibe"
S DJingom si započeo 1989. g, dakle, još u staroj državi. Jedan si od svjedoka tog vremena, pa malo opiši kako si se zainteresirao za DJ-ingom, što si slušao u to vrijeme, gdje si kupovao ploče, je li bilo izbora za izlaske, koji su tvoji prvi gigovi?
Da, u pravu si, moji DJ počeci počinju u samom foto finišu te 1989. u klubu GSK Kulušić koji je u to vrijeme slovio kao jedan od najbitnijih koncertno-klupskih prostora u Zagrebu, a i šire. I za čije su se popularne klupske večeri ulaznice morale kupovati danima unaprijed, i to tako što čekaš po danu u nekom nepreglednom redu ispred samog kluba u nadi da ćeš uloviti ulaznicu za neki od programa koji te zanima, i naravno ako imaš sreću da nisi na začelju tog reda jer je velika vjerovatnost da će ulaznice nestati dok ti konačno stigneš do blagajne.
Tranzicija od tog nekog tko čeka u redu na svoj komad papira za upad pa do warm up DJ-a na mega popularnom subotnjem electro-pop i soulful-disco programu „Pop Music“ desila se praktički unutar par mjeseci te '89., i svakako tu apsolutna zahvala ide rezidentu kluba DJ-u Tomi Ricovu koji je prepoznao potpuno anonimnog mulca i dao mu prvu pravu priliku.
Uz Kulušić, pod istom upravljačkom kapom u to vrijeme bio je i GSK Lapidarij, još jedan legendarni koncertno-klupski prostor u kojem sam ubrzo dobio ulogu rezidenta na cjelovečernjim alt-rock /hip-hop/new wave DJ večerima.
A da stvar bude još luđa, između transfera iz Kulušića u Lapidarij postao sam punopravni glazbeni urednik na tada najpopularnijem zagrebačkom radiju, legendarnom Radiju 101. Od apsolutnog marginalca pa do ovih ikoničnih institucija (Pokoj im duši!) u samo par mjeseci. Ne znam ni sam kako, ali očito da je bilo izvedivo. Bez plavih kuverti, rođaka i nemoralnih ponuda.
A pošto sam od malena bio puno veći zaljubljenik u radio nego u telku, čini mi se da je prva neka konkretnija pomisao da se profesionalno bavim nekim oblikom puštanja glazbe bilo zapravo želja da postanem glazbeni urednik na Radiju 101, koji je tijekom srednjoškolskih godina (1985-1989) svakako odigrao najbitniju ulogu u kreiranju mog formativnog, a očito i životnog glazbenog ukusa. To je bio eter gdje sam po prvi put čuo glazbu koja će me pratiti sve do današnjih dana, od post-punka, indie i alt-rocka pa do acid-housea i štošta drugog.
Izbora za izlaske u drugoj polovici 80-tih u Zagrebu je bilo u izobilju. I ne samo vikendom. Recimo da tjedan započneš u utorak odlaskom u Kulušić na prvu pravu acid-house večer pod vodstvom DJ Gabi (ne miješati sa istoimenom trance damom iz Ljubljane), zatim si u srijedu u Đuri i plešeš na vjerovatno najbolju post-punk i synth-wave elektroniku tog vremena, pa u četvrtak opet povratak do Kulušića na dozu punokrvnog funka od ranih Stax prvoboraca pa sve do Talking Headsa i Dine Dvornika. I paralelno s tim događajima, još najmanje toliki broj zanimljivih događanja na drugim mjestima za popratiti do kraja vikenda (btw. u nedjelju u Klubu studenata medicine na Šalati đuskaš uz silky funk S.O.S. Banda, pa uz sofisticirani Inner City techno i hrpu druge kvalitetne Urban i US House mjuze), pa nešto i propustiš što onda nadoknadiš već idući tjedan. Pored toliko raznolikog programa lakše su se obavljale i tekuće srednjoškolske obaveze. :)
U početku su se ploče kupovale u domaćim prodavaonicama ploča, nešto se naručivalo izvana preko Gema kataloga, a poseban gušt u 80-tima bio bi obilazak legendarnog uličnog buvljaka s pločama na Cvijetnom placu i djelu Bogovićeve ulice u samom centru Zagreba.
Kolekcija je bila skromna jer je i džeparac bio skroman. Umjesto školske marende nerijetko su se kupovali stripovi i ploče. Preskakanje tih marendi vjerovatno je utjecalo na moju današnju figuru.
Prvo planirano putovanje izvan tadašnje države u svrhu glazbenog šopingiranja bio je odlazak u Trst. "Music Shop" legendarnog Fabia nudio je klupsku dance elektroniku, a "Discoteca 33" gotovo sve što si mogao poželjeti iz sfere alternativne mjuze. Išlo se i u Graz i Munchen, a zapravo otkrićem bečkih dućana "Black Market" i "33-45", oni postaju glavna odredišta za nabavu nove klupske glazbe u periodu od početka 90-tih pa sve do kraja prve polovice 2000-tih kad dolazi era downloada.
Da, u pravu si, moji DJ počeci počinju u samom foto finišu te 1989. u klubu GSK Kulušić koji je u to vrijeme slovio kao jedan od najbitnijih koncertno-klupskih prostora u Zagrebu, a i šire. I za čije su se popularne klupske večeri ulaznice morale kupovati danima unaprijed, i to tako što čekaš po danu u nekom nepreglednom redu ispred samog kluba u nadi da ćeš uloviti ulaznicu za neki od programa koji te zanima, i naravno ako imaš sreću da nisi na začelju tog reda jer je velika vjerovatnost da će ulaznice nestati dok ti konačno stigneš do blagajne.
Tranzicija od tog nekog tko čeka u redu na svoj komad papira za upad pa do warm up DJ-a na mega popularnom subotnjem electro-pop i soulful-disco programu „Pop Music“ desila se praktički unutar par mjeseci te '89., i svakako tu apsolutna zahvala ide rezidentu kluba DJ-u Tomi Ricovu koji je prepoznao potpuno anonimnog mulca i dao mu prvu pravu priliku.
Uz Kulušić, pod istom upravljačkom kapom u to vrijeme bio je i GSK Lapidarij, još jedan legendarni koncertno-klupski prostor u kojem sam ubrzo dobio ulogu rezidenta na cjelovečernjim alt-rock /hip-hop/new wave DJ večerima.
A da stvar bude još luđa, između transfera iz Kulušića u Lapidarij postao sam punopravni glazbeni urednik na tada najpopularnijem zagrebačkom radiju, legendarnom Radiju 101. Od apsolutnog marginalca pa do ovih ikoničnih institucija (Pokoj im duši!) u samo par mjeseci. Ne znam ni sam kako, ali očito da je bilo izvedivo. Bez plavih kuverti, rođaka i nemoralnih ponuda.
A pošto sam od malena bio puno veći zaljubljenik u radio nego u telku, čini mi se da je prva neka konkretnija pomisao da se profesionalno bavim nekim oblikom puštanja glazbe bilo zapravo želja da postanem glazbeni urednik na Radiju 101, koji je tijekom srednjoškolskih godina (1985-1989) svakako odigrao najbitniju ulogu u kreiranju mog formativnog, a očito i životnog glazbenog ukusa. To je bio eter gdje sam po prvi put čuo glazbu koja će me pratiti sve do današnjih dana, od post-punka, indie i alt-rocka pa do acid-housea i štošta drugog.
Izbora za izlaske u drugoj polovici 80-tih u Zagrebu je bilo u izobilju. I ne samo vikendom. Recimo da tjedan započneš u utorak odlaskom u Kulušić na prvu pravu acid-house večer pod vodstvom DJ Gabi (ne miješati sa istoimenom trance damom iz Ljubljane), zatim si u srijedu u Đuri i plešeš na vjerovatno najbolju post-punk i synth-wave elektroniku tog vremena, pa u četvrtak opet povratak do Kulušića na dozu punokrvnog funka od ranih Stax prvoboraca pa sve do Talking Headsa i Dine Dvornika. I paralelno s tim događajima, još najmanje toliki broj zanimljivih događanja na drugim mjestima za popratiti do kraja vikenda (btw. u nedjelju u Klubu studenata medicine na Šalati đuskaš uz silky funk S.O.S. Banda, pa uz sofisticirani Inner City techno i hrpu druge kvalitetne Urban i US House mjuze), pa nešto i propustiš što onda nadoknadiš već idući tjedan. Pored toliko raznolikog programa lakše su se obavljale i tekuće srednjoškolske obaveze. :)
U početku su se ploče kupovale u domaćim prodavaonicama ploča, nešto se naručivalo izvana preko Gema kataloga, a poseban gušt u 80-tima bio bi obilazak legendarnog uličnog buvljaka s pločama na Cvijetnom placu i djelu Bogovićeve ulice u samom centru Zagreba.
Kolekcija je bila skromna jer je i džeparac bio skroman. Umjesto školske marende nerijetko su se kupovali stripovi i ploče. Preskakanje tih marendi vjerovatno je utjecalo na moju današnju figuru.
Prvo planirano putovanje izvan tadašnje države u svrhu glazbenog šopingiranja bio je odlazak u Trst. "Music Shop" legendarnog Fabia nudio je klupsku dance elektroniku, a "Discoteca 33" gotovo sve što si mogao poželjeti iz sfere alternativne mjuze. Išlo se i u Graz i Munchen, a zapravo otkrićem bečkih dućana "Black Market" i "33-45", oni postaju glavna odredišta za nabavu nove klupske glazbe u periodu od početka 90-tih pa sve do kraja prve polovice 2000-tih kad dolazi era downloada.
Ono što je dobro dokumentirano su tvoje večeri u Lapidariju i Kulušiću, kasnije u Aquariusu te vođenje radio emisije DeepFM na stojedinici, kultni Stereo Studio... Novije generacije te vjerojatno ne znaju. Kako bi novijoj generaciji opisao razlike današnjeg i clubbinga 90-tih?
Odmah da pojasnim da se ne živi na račun stare slave i da se još uvijek moram dokazivati - pa i ponekad ponovo izmišljati - ako želim biti prisutan na sceni. Može biti brutalno po egzistenciju, ali je i pošteno. Sve ovo što si pobrojao svakako da je utjecalo na ono što sam danas kao DJ. Neki utjecaji su s vremenom isparili, a neki su i dalje tu. I vjerovatno ostaju trajno.
A recimo da je glavna razlika između tadašnjeg i današnjeg clubbinga ta što se prije moralo sve „na noge“, a danas je uglavnom sve „na click“. Ako si bio organizator/DJ prije si morao plasirati flyere na mjesta kojima gravitira ciljana publika i lijepiti plakate po gradu. Kao posjetilac događanja morao si odlaziti na mjesta gdje ćeš biti verbalno ili putem pokupljenih flyera informiran o nadolazećim događanjima. Danas pročekiraš klupske portale ili društvene mreže i znaš sve o budućim događanjima. Mixevi su se razmjenjivali tako da nekom posudiš ili ti posudi audio kasetu na kojoj se po prvi put upoznaješ sa radom nekog DJ-a, bio on stranac ili domaći iz nekog drugog kvarta ili grada. Danas kroz par klikova vrlo lako dođeš do nečijeg autorskog rada ili mixa.
Emisija "DeepFM" svakao je bila bitna za scenu tog vremena jer je kroz eter tada vrlo popularnog Radija 101 sadržajno i informacijski mogla zainteresirati i regrutirati veliki broj novih clubbera u Zagrebu i okolici.
A po ploče se u počecima moralo putovati u stotinama kilometara udaljene gradove. Danas samo klikaš i trpaš u foldere, što zapravo i nije tako loše.
Ali jedino što danas ne možeš „na click“ je sam odlazak na party, premda je Covid-19 histerija ponudila i jednu distopijsko-metaverzum paradigmu da je i to moguće na click, pa smo imali hrpu streamanih DJ setova bez prisustva publike. Čak i sa Liga5 stadiona!?
Bez obzira što uglavnom puštam novu mjuzu, a tu mislim na onu koja je objavljena unazad par godina aktualnog desetljeća, sviđa mi se što je situacija fleksibilnija sa vremenskim rasponom glazbe u DJ setovima pa su utišani pametnjakovići koji popuju da jedino vrijedi ono što je objavljeno unazad par mjeseci. Sve su opcije dozvoljene i legitimne - pa kome što paše.
Odmah da pojasnim da se ne živi na račun stare slave i da se još uvijek moram dokazivati - pa i ponekad ponovo izmišljati - ako želim biti prisutan na sceni. Može biti brutalno po egzistenciju, ali je i pošteno. Sve ovo što si pobrojao svakako da je utjecalo na ono što sam danas kao DJ. Neki utjecaji su s vremenom isparili, a neki su i dalje tu. I vjerovatno ostaju trajno.
A recimo da je glavna razlika između tadašnjeg i današnjeg clubbinga ta što se prije moralo sve „na noge“, a danas je uglavnom sve „na click“. Ako si bio organizator/DJ prije si morao plasirati flyere na mjesta kojima gravitira ciljana publika i lijepiti plakate po gradu. Kao posjetilac događanja morao si odlaziti na mjesta gdje ćeš biti verbalno ili putem pokupljenih flyera informiran o nadolazećim događanjima. Danas pročekiraš klupske portale ili društvene mreže i znaš sve o budućim događanjima. Mixevi su se razmjenjivali tako da nekom posudiš ili ti posudi audio kasetu na kojoj se po prvi put upoznaješ sa radom nekog DJ-a, bio on stranac ili domaći iz nekog drugog kvarta ili grada. Danas kroz par klikova vrlo lako dođeš do nečijeg autorskog rada ili mixa.
Emisija "DeepFM" svakao je bila bitna za scenu tog vremena jer je kroz eter tada vrlo popularnog Radija 101 sadržajno i informacijski mogla zainteresirati i regrutirati veliki broj novih clubbera u Zagrebu i okolici.
A po ploče se u počecima moralo putovati u stotinama kilometara udaljene gradove. Danas samo klikaš i trpaš u foldere, što zapravo i nije tako loše.
Ali jedino što danas ne možeš „na click“ je sam odlazak na party, premda je Covid-19 histerija ponudila i jednu distopijsko-metaverzum paradigmu da je i to moguće na click, pa smo imali hrpu streamanih DJ setova bez prisustva publike. Čak i sa Liga5 stadiona!?
Bez obzira što uglavnom puštam novu mjuzu, a tu mislim na onu koja je objavljena unazad par godina aktualnog desetljeća, sviđa mi se što je situacija fleksibilnija sa vremenskim rasponom glazbe u DJ setovima pa su utišani pametnjakovići koji popuju da jedino vrijedi ono što je objavljeno unazad par mjeseci. Sve su opcije dozvoljene i legitimne - pa kome što paše.
Sjećam se kad sam te prvi put slušao (Fun Academy ljeto 2000. g.) koji je ujedno bio među mojim prvim partyjima. Prije društvenih mreža, postojali si forumi gdje su brojni sudionici scene, zajedno s publikom, izmijenjivali mišljenja. Na najpopularnijim forumima ER45 i Jacbri za tvoju mjuzu su govorili „svemir“. Što misliš o glazbenoj kritici danas, ima li je, nedostaje li?
Mislim da se dosta te kritike prelilo u komentarima po društvenim mrežama i mix cloud servisima. Ako je riječ o kritici nekog autorskog dijela ili mixa, cijenim kritiku koja ukazuje na pojedine mane s neke mentorske pozicije, odnosno gdje netko prepoznaje tvoje greške i usmjerava te da budeš još bolji u tome što radiš. Ali ionako sam si največi kritičar pa mi ne trebaju još i drugi. Od svih kritičara, hype kritičari su mi najgora vrsta.
A „svemir“ su svi oni layeri koji zvuče kao soundtrack za međugalaktičke izlete.
Ljudi te ne mogu naći na društvenim mrežama. Tajnovitost ispred svega?
Šanse su 50/50 za neko moje skorašnje uskrsnuće na društvenim i inim mrežama. A da u ovom trenutku znam na koju će stranu tih 50/50 pretegnuti, sad bi ti to i rekao. Ali pošto još ne znam, do daljnjeg ostajemo u limbu po tom pitanju?!?
Znam da i dalje dubinski pratiš scenu kod nas. Kakvo je tvoje mišljenje o današnjoj situaciji?
Mislim da si ti tu puno pozvaniji od mene pošto si u žiriju domaće godišnje nagrade Elector. Scena je svakako raznovrsnija nego što je bila ikad prije. Ali je pritom rascjepkana na najsitnije fragmente pa svaka ta scena živi i diše neki svoj mikro život. Što možda samo po sebi i nije tako loše ako pojavu isključivo gledamo u glazbeno-konzumerističkom smislu jer se onda na takvim događanjima okupljaju ljudi sa sličnim glazbenim i nekim drugim afinitetima.
A kad to prebacimo u širu društveno-socijalnu sliku i realnost, onda sitacija postaje ozbiljnija jer svako fragmentiranje društva jača poziciju onih koji nas dijele da što duže vladaju, tj. otimaju.
Jako te dugo nije bilo na elektroničkoj sceni, pred malo si svirao u Šibeniku, što je ustvari bio trigger da te pozovem na Cesaru. Što može publika od tebe očekivati, u kojem si zvuku danas?
Veliki pozdrav ekipi iz šibenskog Tunela!
Kao i kod vjerovatno drugih DJ-a, postoji najmanje tri različita „zvuka“ pa ovisno o prigodi i prostoru gdje ću nastupati procjenim što bi moglo najbolje fercerati za taj put.
Za neke warm-up setove i manje prostore tipa Masters (Zg) najviše mi odgovara deep house koji ima spacey sunny layere i razigrani pumping ritam drive. Taman da uleti kad usfali D vitamina.
Ako se žaželim zaigrati sa frekvencijama i kombinacijama zanimljivih i inovativnih produkcijskih rješenja, moj odabir je u tom slučaju UK Garage i Bass House. I onda je to moj techno, a koji to zapravo nije. I mali podsjetnik da i Kvarner ima tu svog kralja, koji zvuči very UK a opet naše. Naravno, to je fenomenalni Soulfreq!
I treća opcija (ali ne i posljednja) je ona na koju bi se moglo čagati od 4-6h na Cesari. J-J-J-J-J Jack Your Body... J-J-J-J-J Jack Your Body... House! Moderni, ali zvuči kao da je stigao direktnim letom iz UK Acid Housea i Hip-Housea 80-tih sa specifičnim i zaraznim gruvom kojeg pogoni još zarazniji snare drive i karakteristični vokal samplovi. Sočno, plesno i sexy, ali uz dalje prevladavajući underground vibe.
Kad si zadnji put nastupao na Kvarneru?
Ako računamo i otoke, onda prije 2-3 godine ljetno revijalno kod Šokrea u Plavica baru u Cresu. A što se tiče kontinentalnog dijela Kvarnera, uz puno naprezanja moždanih vijuga stvarno se ne uspjevam prisjetiti. Ali se zato sjećam na kojem sam zadnjem partiju bio a da nisam nastupao. Sad već daleka 2007., "Pozor! Elektronika", Stereo Dvorana, u glavnim ulogama Pole Folder (Bel) i Mark Ash s odličnim warm-up setom. A prvi ikad nastup, negdje početkom 90-tih u Quorum Coloursu na Preluku.
Uglavnom nije me bilo stvarno predugo pa se jako veselim povratku.
Budući da raspolažeš s bogatim iskustvom DJ-inga, kakav ti je ambijent partyja najdraži?
Ovo je dosta sugestivno pitanje, ali se nameće sasvim logičan odgovor. Ako pričamo o open air varijanti - onda svakako negdje na nekoj lijepoj plaži uz more! :)
A u indoor varijantama, negdje gdje je vrhunski sound najbitnija komponeta interijera, i baš da nije industrijski pretmurno a ni šminkerski kićeraj.
I naravno tamo gdje ljudi s guštom dolaze na ples i zeku!
Vidimo se 13.6.!
Comments
Post a Comment